Lečenje emotivnog tela i oslobadjanje tereta – Drugo poglavlje
1 Antwort
Kada se neki problem manifestuje na fizičkom telu, to znači da je njegov uzrok vec pre toga bio u emotivnom telu.
Emotivno telo je ono koje nam omogućava da uopšte osećamo emocije. Naš um je u stanju da misli misli, ali je tek emotivno telo to koje nas spaja sa mišljenjem našeg Izvora i čini da možemo da osetimo emociju. Emotivno telo je prevodilac izmedju našeg Izvora i našeg fizičkog tela. Kada mi pomislimo neku misao, emotivno telo nam vibraciono značenje te misli daje u obliku osećaja. Kao što nas naša telesna čula spajaju sa telesnim doživljajima, tako i naše emotivno telo ima čula preko kojih osećamo. Bez emotivnog tela misao bi bila samo misao i mi ne bi znali da li nam ta misao prija ili ne. Ne bi imali emotivno vodjstvo i jednostavno ne bi osećali emocije. Kao roboti koji imaju telo ali nemaju dušu.
Emotivno telo je čisto energetske prirode i nalazi se izvan granica telesnog. Ono je i prvo od naših nekoliko energetskih tela koje obavijaju telesno. Ono je zapravo izvan materijalne dimenzije, a opet veoma blisko materiji jer predstavlja interface izmedju čisto energetske dimenzije i materijalne dimenzije. Ono istovremeno prima informacije iz duhovnog sveta i prevodi je u osećaje u materijalnom svetu.
Kada je emotivno telo snažno i čisto, emocije koje doživljavamo prolaze kroz njega sa lakoćom i mi možemo da se vratimo sadašnjem trenutku nakon što ih iskusimo. Izmedju nas i sadašnjeg trenutka su svi oni osećaji koji se šetaju po emotvnom telu. Kao što je izmedju površine mora i dna mora čitav jedan univerzum biljaka i životinja. I ako želimo da stignemo na dno mora i osetimo apsolutni mir, srešćemo razne životinjice na tom putu
Kako nastaju emotivni tereti?
Postoje ljudi koji su u svojoj prošlosti iskusili veoma neprijatne emocije, na koje je svest reagovala tako što je u tim trenutcima potisnula tu snažnu emociju. Ovo se dešava, kako bi osoba bila u stanju da dalje funkcioniše. Naša svesto to radi u nadi da će, kada opasna situacija prodje, osoba biti u stanju da se vrati svojim emocijama i u sigurnim uslovima u potpunosti iskusi ono što je bilo potisnuto.
Ove emocije ne moraju biti izazvane ekstremno neprijatnim dogadjajima, tako da je veoma teško kasnije identifikovati dogadjaje koji su ih izazvali. Nekada to može biti čak i samo neprijatna priča za laku noć ili sretanje kučića na ulici što kod deteta izazove veliki strah. Primeri za veće neprijatne situacije su svadje u porodici, gubitak voljene osobe, seldiba, menjanje škole u sred školske godine, grdnja ili ignorisanje sa strane roditelja. Kod starijih osoba to mogu biti situacije u kojima je egzistencija dovedena u pitanje, otkaz na poslu, bolest dragih osoba, sopstvena nemoć i još bezbroj primera. S obzirom da ja nisam psiholog, ovaj tekst nema za cilj da vam bude kao iz udžbenika. Ako negde i pogrešim u pojmovima, nadam se da ćete oprostiti. Moj cilj je da sa vama podelim ono što sam sa nekoliko raznih izvora i kroz svoje iskustvo naučila i pre svega na sebi oprobala. A vi ako želite više ili preciznije informacije, potražite ih kod izvora kojima vi verujete.
Dakle, ljudi doživljavaju tokom života neprijatne emocije, i kada nisu u mogućnosti da ih u trenutku potpuno dožive jer je bitno ostati priseban, te emocije budu potisnute. Naš mozak često odvoji emociju od njenog uzroka, tako da te emocije takoreći „lebde“ u našoj svesti i mi pojma nemamo odakle nam. Pošto su te emocije manje više uvek prisutne u nama, mi se naviknemo na njih i čak ih više i ne smatramo kao posebno loše. One isplivavaju često kada se opustimo, meditiramo ili jednostavno želimo da budemo potpuno u sadašnjem trenutku. To bi se moglo nazvati „energetski oblici“ koji su ostali zaglavljeni u emotivnom telu, čekajući da ih u potpunosti iskusimo i time ih se rešimo.
Primer iz mog života, osećaj nepripadanja koji me je pratio ceo život
Daću vam jedan primer iz mog života. Ja sam nekoliko puta promenila okolinu u kojoj živim i krenula iz početka. Još od mladosti se sećam da sam se na vašarima i gradskim festovima osećala više kao gost nego kao neko ko pripada tu. Odlazak u inostranstvo je samo pojačao ovu emociju „nepripadanja“. Meni je to bilo sasvim normalno, jer ja i jesam bila gost. Ali mi je sa druge strane veoma nedostajao osećaj, da pripadam toj grupi ljudi koja slavi. Gledala bih kako oni slušaju svoju muziku, vesele se, pevaju pesme koje su učili od detinjstva i osećala se još više kao stranac. To je vremenom dovelo do toga, da mi se nije išlo na takve festove, jer bi moj osećaj nepripadanja bivao pojačan. Ja lično nisam smatrala to nekom posebno lošom emocijom, već jednostavno činjeničnim stanjem. No, prošlo je skoro 15 godina i ja sam se na festu ove godine prvi put zapitala, a zašto se ja još osećam kao da ne pripadam tu kada sam već tako dugo ovde? Koliko još godina treba da prodje da bih se osetila kao svoj na svome? I prepala me je pomisao da je odgovor: Nikada. Pa koliko ljudi medju vama živi negde i po pedeset godina i i dalje se oseća kao stranac?
Shvatila sam da je moja emocija „nepripadanja“ koliko blaga ili jaka bila, zapravo nešto što ja vučem sa sobom a ne nešto što dogadjaji oko mene stvaraju. Ti dogadjaji mi samo služe kao ogledalo, da bih videla koje negativne emocije već godinama nosim sa sobom. Dok ja u sebi ne promenim taj osećaj „nepripadanja“ u „pripadanje“, ništa se neće promeniti.
